Licemeri i govnari
Veliki je broj „stvari“ koje ne volim, a ono što od svega najviše prezirem svakako su „ponosni“ vlasnici osobina „licemer“ i „poltron“. Mada su oba veoma popularni „sportovi“, ove osobine ne prolaze uvek i kod svakoga.
Nisam od onih koji mrze, makar ne previše. Više volim da prezirem. Nije hrišćanski, ali je često svrsishodno i štedi ti vreme, da umesto da ga tošiš na tebi bezvredne, vreme provodiš sa ljudima koji ti nešto znače.
Od svih ljudskih osobina, najviše od svega prezirem licemerje. Za one sa jeftinijim ulaznicama, to su dvolične osobe, one koje iz neke koristi sebe predstavljaju pozitivnim i dobrim likovima, čine dobra dela „za publiku“, tapšu te po ramenu i govore ti i čine sve pozitivne stvari koje možeš poželeti. Ali se treba zapitati, čemu sve to ako nedostaje obavezna osobina koju licemeri nemaju – iskrenost u tome što se čini. Sreo sam i video u svom životu dosta licemera, muških i ženskih, starih i mladih. Licemer ima hiljadu lica, skriva se iza ružičaste maske koja se teško i polako troši, pa ih je (možda?) teško prepoznati. Često manipulatori, i ljudima njihova „dobrota“ veoma brzo dosadi, jer oni koji gledaju umivenim očima lako prozru kroz fasadu licemerja u poganu pozadinu i nečiste namere.
Pored licemera, jednu vrstu ljudi prezirem. Zbog njih je potrebno koristiti razne lubrikante da bi se lakše podnele njihove rabote – ulizice, u narodu nazivani i kao poltroni, dupeuvlakači, ljige, govnari, dopuni-po-želji. To su oni koji će za status, ugled ili korist jesti sopstvena govna, prodati sopstveno dupe, izdati brata, zaklati majku, lizati dupe neprijatelju, samo da se domognu svog sitnokorisničkog cilja. To su obično osobe kojima nedostaje samopouzdanja, samosvesti i samopoštovanja.
Hrišćansko učenje kaže da se protiv ovih ljudi treba boriti praštanjem, jer Isus se Bogu obratio rečima „Oče, opristi im, jer ne znaju šta rade“. Vladika Nikolaj za kaže da bez praštanja:
Niti carevi mogu carevati, ni sudije suditi, ni mudraci mudrovati, ni učitelji učiti, ni bogataši i siromasi živeti životom čovečanskim a ne skotskim, ni plahi reformatori i bundžije što korisno učiniti.
Osvrnite se oko sebe i istog momenta ćete spaziti najmanje po jednog predstavnika iz obe pomenute grupe. A tako su se uklopili u društvo, da bez njih univerzum ne bi imao smisla. A verovatno već i sami imate stav o tome da li licemere i ulizice volite da ignorišete (prezirete) ili im praštate (približite se čistoti izigravajući neumornu budalu).
Pljuni u lice svakome ko ti kaže da ti je prijatelj,
jer time laže i sebe i tebe. (jer prijateljstvo se ne kazuje već pokazuje)
Piše: Aleksandar
Kategorije: Filozofija
Oznake: serbia, world, društvo, život, iskrenost, politika, prizma, svet, srbija, filozofija












5 komentara na „Licemeri i govnari“
13. oktobar 2007. u 08:11
Zanimljiv tekst. Ja sam često imao problema sa nepoštenim ljudima jer sve gledam kroz neku svoju prizmu i očekujem da nisu loši (aka budala sam) pa kad ispadnu drugačiji nego što sam mislio, onda je kasno…
Ali zato sam uspeo da pronađem prijatelje tamo gde sam najmanje očekivao, i ta prijateljstva traju i cene se, i dokazala su se bezbroj puta…
13. oktobar 2007. u 08:41
Kanda su pripreme za predstojeće lokalne zbore započele i u tvojoj „maloj firmi“
13. oktobar 2007. u 09:25
Ne znam Braco, apsolutno sam neinformisan po pitanju politike već skoro dve godine. Ima i pametnijih, dokonijih a i koristoljubivijih da se time bave (za ideale ginu budale?).
Osnovu za ovaj zapis našao sam među običnim ljudima, potaknut nedavnim događanjima upravo na netu, mada jednim delom svoje otvaranje očiju zahvaljujem pojedinim osobama iz moje firme, na koje sam gledao drugačije i nisam hteo da vidim licemera u tim osobama.
Ali, lanac je jak koliko mu je najjača najslabija karika. Nekad zavist i pakost jednostavno ne mogu da se prikriju do najsitnijih detalja, pa fragmenti isplivaju na površinu. I hvala Bogu da je tako.
16. maj 2009. u 10:36
Pise im, more, na celu, u ocima, postupcima…samo treba biti pismen.
18. maj 2009. u 14:09
Srbi imaju neku prilično lošu predstavu hrišćanstva. A ona izgleda ovako: „Ako si dobar čovek i hrišćanin pritrpi se malo da te gazim i ponižavam. A ako nećeš – tada nisi nikakav pravoslavac“. Ali veći problem su oni koji su tretirani nego oni koji tretiraju. Jer nisu dovoljno dobro upoznali svoju pravoslavnu veru i Zakon Božiji. Snagu za trpljenje daje Bog, uglavnom posle tvrde pripreme. A sam na sebe uzimati to breme, to po pravilu vodi u iscrpljujući misleni rat, unakrsnu vatru sledećih misli: „e nećeš zlikovče“ – i „ma neka mu Bog oprosti“.
Trpeljenje uvreda i poniženja MOŽE SE UZETI NA SEBE SAMO SVESNO I DOBROVOLjNO, a svako iznuđivanje jeste silovanje i govori o nasilniku – da on nema veze sa pravoslavnom verom.
Jedini lek za tu demoniju jeste, kao i obično, molitva.