Provincijalka
Tamo daleko preko toliko gradova,
Skrivenu pod velom grešnoga lica,
Čuvaju nečiju izgubljenu sreću,
A ne znaju da još je devojčica.
Sve gladne oči uprte u nju,
Prate te pokrtete njene,
Može i ono što druge ne mogu,
Ona je poput odrasle žene.
Nju novac kupuje kradom,
Tek masa da ne primećuje,
A noću u luksuznoj vili,
Elita je posećuje.
Velike marke automobila,
Staju pred njene hotele,
Dovode mladu bogati damu,
I njene obrise bele.
Srećna je, zlato i unikati,
Baš sve što ona poželi,
Donose, nude, trampe za jedno,
Ona se svima deli.
Sramota za nju, poznatu damu,
Pametna gimnazijalka,
Živi na najvišem tronu,
Jeftina provincijalka.
05. januar 1997.
Perućac












jedan komentar na „Provincijalka“
2. oktobar 2008. u 17:41
možda bi mi bilo draže da je poezija u prozi, ali sam se tako naježila u jednom momentu, da prosto nemam prava da se žalim… uf!