Ona
Očajna zvezda luta,
Vreme ne poznaje,
Vraća se svakoga puta,
Ali ne ostaje.
Prestati nikada neće,
Da skreće sa staze duge,
Uvek se istom kreće,
Izgoreće od tuge.
A tuga u njoj plamti,
Prepliće svetlost i dane,
Gleda i uvek pamti,
Da su i druge same.
Sanja da će joj prići,
A zna da ubija svoje,
I nikada neće sići,
Do jedne takve moje.
Ne želi da je brane,
I gleda oko sebe,
I druge ostaju same,
A ona seća na tebe.
Nikada nije mogla,
I nikada moći neće,
Nisakim nije legla,
Niti je imala sreće.
4. mart 1997.
Perućac












jedan komentar na „Ona“
10. oktobar 2008. u 15:39
osim što ona nije zvezda, niti je zvezda ona… bar meni tako lepše