Marfi, ne možeš mi ništa
Malopre sam napravio početničku grešku posle poduže vremena – ignorisao sam pitanje koje mi je program postavio i mahinalno odgovorio sa: ENTER. Bilans: pogrešan odgovor!
Skinuo sam i odgledao film La Terza madre (2007) (međunarodni engleski naziv: Mother of Tears: The Third Mother), ali sam ga ostavio u Azureus-u da se krčka koji dan. I malopre odlučim da se dosta „krčkao“ i da je vreme da ga obrišem. Međutim, iz meni nepoznatog razloga, opcija brisanja torenta iz liste za sejanje i datoteka sa diska odnosila se na kompletnu diskografiju Mike Oldfield-a. Naravno, poruku da li sam siguran hoću li da „pun naziv torenta“ zaista bude obrisan sa diska, protumačio sam kao suvišno pitanje i odgovorio sa: „ti će mi kažeš, pa nisam ja lud, briši bre!“. Žabac me posluša i obrisa po staroj dobroj „veži konja ‘de gazda kaže…“.
Tek kada je brisanje obavljeno a u listi ostala stavka za „tri keve“, shvatih šta sam uradio, t.j. šta NISAM uradio.
e2undel nije uspeo ništa da uradi, dok je PhotoRec povratio sve potrebne datoteke, ali umesto da ih spakuje u strukturu direktorijuma sa nazivima datoteka, sačuvao je sve sa nazivima sastavljenim od generičkog niza brojki (verovatno početni „nod“ datoteke). Pošto me je mrzelo da se smaram sa nekim drugim alatom za povratak obrisanih podataka, odustao sam od težeg načina povratka podataka i ovoga puta se odlučio za lakši: ajd’ Jovo nanovo
Biće gotovo do sutra u ovo vreme, a nigde ne gori.
Naravoučenije: ČITAJ KONjU!
Piše: Aleksandar
Kategorije: Život, Razonoda, Računari, Filozofija
Oznake: azureus, data recovery, e2undel, ext2, mike oldfield, movie, music, photorec, torent, film












13 komentara na „Marfi, ne možeš mi ništa“
22. april 2008. u 23:36
Ni prvi ni poslednji…
23. april 2008. u 06:37
I kako li mi je ovaj zapis otišao bez naslova, ni to mi nije jasno. Bitno da je otišao… hm?
23. april 2008. u 10:15
Kao što reče Walker, ni prvi ni poslednji. Znam da ti neće biti ništa lakše, ali da znaš da se meni to redovno događa zbog samouverene brzine i nestrpljenja.
23. april 2008. u 12:48
Ma nije meni bilo ni teško, a ni prvi put da uradim tako nešto
Nego samo glasno razmišljam, možda nekome bude bilo od koristi… meni sigurnoneće jer ću sigurno uraditi sličnu stvar ponovo, najmanje još jednom
23. april 2008. u 13:40
Amaterski dragi moj, amaterski. Ništa dok ne obrišeš celu particiju.
23. april 2008. u 13:59
Da imam potrebu za reinstalacijom operativnog sistema, verovatno bi mi se i to dogodilo. Srećom pa koristim GNU/Linuks
23. april 2008. u 16:57
Ah, zaboravih, vi kad brišete, vi brišete ceo HDD
24. april 2008. u 10:07
JAooo i meni se to jednom desilo uf, znaci ceo dam sam trazio sto bolji program za vracanje podataka, ali sistem „aj jovo nanovo“ se pokazao kao svrsishodniji
24. april 2008. u 13:23
Au sine, ja sam gori. Kad sam instalirao PC Linux OS, išao sam (maltene) samo na NEXT, NEXT, NEXT…Zato što sam po deseti put otvarao instalacioni dijalog (instalacioni program je, zbog Marfijevih zakona, odbijao da započne instalaciju). Rezultat? Formatiran CEO Hard Disk.
Mirno sam odreagovao. „Ovo ti je prilika za novi početak“, rekoh.
28. april 2008. u 19:41
Join the club. Ja sam svojevremeno obrisao pola svog Projects foldera, bekap, naravno, nisam imao
1. maj 2008. u 06:04
Eh, deco, bekap uvek u više kopija, 100 km fizičkog razmaka, zapakovan u arhive sa lozinkom sastavljenom od 12+ karaktera uključujući velika i mala slova, brojeve, specijalne znake…
Onda zaboraviš lozinku – i podaci su sigurni 100%
1. maj 2008. u 08:35
A zašto bi se mučio da zaboravljaš lozinku kad možeš sve od početka?
3. maj 2008. u 18:54
E zato sam i nabavio tape drive. Pa nek se hard slika, imam traku